Moji dosadašnji uvidi o igrici Pokemon Go

Ne volim igrice. Ne razumijem ih. Znam da su neke pametne i teoretski vidim potencijal, recimo u Minecraftu. Ali, nikad nisam osjetila gejmersku strast u prsima. A trudila sam se. Da, htjela sam postati mama-gejmerica da mogu dobro odgajati svoje gejmere. Nisam uspjela. Iako sam igrala igrala igrala – nije se dogodilo.

Jedva čekam da vaša djeca budu imala neke holograme, a vi to nikako ne možete skužiti, a-ha – zrelo sam reagirala kad smo konačno morali priznati sebi da igrice, možda, nikada neće biti moja strast.

Ali, eto, i ja takva, slaba i nepasionirana gejmerica igrat ću se s vama. Jer igrice ne volim, ali volim vas. Kao što vas ne mogu pustiti da sami idete npr. u Madrid, koji ne poznajete, ne možete sami niti kročiti u razne digitalne svjetove.

Ima ta situacija kad sam željela djecu nagraditi za određeno postignuće.

Sad mogu raditi s vama sve što želite! – veselo sam predložila

Igraj s nama igrice – hoćeš li u multiplayer modu ili  single player modu?

Duboko sam udahnula i izdahnula i pomislila – svejedno. A onda opet, bolje da igramo zajedno. Pa smo hodali pustopoljinom onog kockastog Minecrafta i razbijali blokove, gradili nešto i opet rušili, malo letjeli, vidjeli par kokoši…

I tako sam provela sunčano popodne uz računalo, ali dobro, sa svojom djecom.

NOTE TO SELF: Ponudi im izbor – npr. hoćemo li na sladoled ili u šetnju? – u protivnom ćeš opet morati ostati doma i igrati se gejmerice :p

Uglavnom, kad je krenula Pokemon Go histerija, odlučila sam pridružiti se. Moram znati što igraju, kako igraju, razumiju li sva pravila i jesu li u opasnosti. Dakle, pola sata dnevno lovit ćemo pokemone. Bolje sa mnom – nego da upadnu u nevolje zvrkasti kakva djeca jesu.

(Zato nam treba usisavač robot – da oslobodi vrijeme za lov na pokemone. (?!))

I tako lovimo pokemone. I šetamo se i bivamo vani. Hvala, tvorci igrice.

Evo mojih majčinskih uvida:

  1. Igrice su manje cool ako ih igra mama, što je dobro. Ulovimo pokojeg, dogovorimo se oko lova, ali to je to. Dozvola i aktivno sudjelovanje nekako… ne znam objasniti… ublažavaju adiktivni moment. Pretpostavljam da im je bitnije biti s roditeljem, nego uređajem ili pokemonom – pa kad se pokemoni i roditelji nađu na istom mjestu prevagne stvarna, ljudska komunikacija, ovo je čista dopuna normalnom životu.
  2. Fora je. Dok čekate nešto, dok se šetate, možete izvaditi uređaj i pogledati ima li ih. Poučiti djecu primjerom da se igrica prilagođava stvarnosti, ne obratno. Lovimo ih kad nam je zgodno, a onda je to simpatično. Da hodamo kao zombiji ulicom u potrazi za pokemonima bez svijesti o svijetu oko sebe, to bih smatrala lošim.
  3. Imate još jednu zajedničku temu za bondanje. Smijete se, ćaskate, ugodno je. Na primjer, ulovili smo pokemona štakora u restoranu, a mačku lutalicu na kolodvoru. Pa nas je to nasmijalo – jer eto, ima smisla.
  4. Kad sam ulovila pokemona (sama) i poslala sliku, djeca su me pohvalila i napisala – bravo, mama. Eto. Ne znam da li me patroniziraju i stvarno uživaju u mom sporom, ali upornom napretku, ili su me pohvalili jer su sretni, ali eto. Mene je situacija od srca nasmijala.

ZAKLJUČAK

Vjerujem da će pokemon histerija trajati neko vrijeme, a onda se stišati, kao i sve druge histerije.

Ima, doduše, puno elemenata koji su zabavni, puno elemenata koji su poučni. Možete naučiti djecu o virtualnoj stvarnosti, augumented reality (ojačanoj stvarnosti), o sigurnosti (u prometu, ali i o ne-odavanju svoje lokacije putem društvenih mreža). U prijevodu – pokemon go koristi tehnologiju koja će uskoro postati dio svakodnevice u svim segmentima života.

Neka je djeca upoznaju, neka im postane obična, samo još jedan alat s kojim činimo ono što se uklapa u naše vrijednosti i prioritete.

Drugo, u redu je koristiti takve tehnologije. Sve dok sjediš, ili hodaš po sigurnom terenu, npr. po trgu, limitirano vrijeme i poviriš u igricu i pozabaviš se kad je zgodno.

Treće – geolociranje osoba znači da te netko može naći – nemoj slikati pokemona i tog trena ga postati sa svim svojim podacima. Ali, to je već dio pitanja opće sigurnosti na Internetu – nikada nemoj odavati detalje o sebi na mrežama, osobito gdje si i gdje te se može naći.

Nismo još došli do nekih poodmaklih stadija igrice – a tempom kojim idemo – možda i nećemo. Meni, naravno, ne smeta. A ne smeta niti djeci.

Moja preporuka svakoj obitelji bi bila – uključite se. Dodat ćete malo zaigranosti  u svoj život, a igrici oduzeti adiktivnu moć. Sila je uvijek na roditeljevoj strani.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s