3 KORAKA SVJESNOG KORIŠTENJA EKRANA Što dijete mora odlučiti prije nego uzme uređaj u ruke?

Klinci svašta rade na uređajima. Fotkaju, pa obrađuju više ili manje djetinjastim aplikacijama, igraju se i ganjaju s raznim likovima, dopisuju se, grade nešto u Minecraftu.

Meni je urnebesno kad pričaju o uzgoji kokoši i koza. Moj sin me apsolutno kupio za Minecraft kad je rekao: mama, odlučio sam držati koze.

Uz poljoprivredu, klinci digitalno i love pokemone, bore se s vanzemaljcima, 3d oblikuju. Rade crtiće, filmove, aplikacije, timelapsove… programiraju… dopisuju se…

I sve je to okej (unutar 2 sata ekrana dnevno).

Meni je bitno da moje dijete osvijesti što radi, zašto radi, što želi, kako će znati da je uspjelo, koliko svog vremena želi dati pojedinoj aktivnosti i na kraju – kako ćemo osigurati da dogovoreno vrijeme i ciljevi doista budu ostvareni. U protivnom, vrijeme se skaši u ništa, a mozak kržlja… i nema čvrstog tla za samokontrolu i samoregulaciju.

Bitno je razgovarati, bitno je osvijestiti što radim, što želim, bitno je dogovoriti se. Evo kako se ja nastojim dogovoriti sa svojom djecom

Ključna riječ: NASTOJIM…

3 KORAKA SVJESNOG KORIŠTENJA EKRANA

  1. što točno želiš raditi – nesvjesno korištenje uređaja gdje uređaji odlučuju što će sa mnom biti nije opcija; cilj… hoću – cilj. Ako se želiš smijati mački koja “te ponavlja” (tako na dječjem jeziku to zovu) – super. Da znamo da ti je to cilj. Ako hoćeš graditi u Minecraftu – super, daj mi barem okvirnu ideju što ćeš graditi (da razvijamo maštu, govorne sposobnosti…)… ili želiš hodati kroz svijet – pa vidjeti koga ima, razbit par blokova, pogledat par kokoši – i to je okej – dok znaš što želiš. Želim ČUTI, želim da se dijete izrazi i artikulira kamo je naumilo… između ostalog i da sebe čuje. Želim čuti i kad izrađuješ igricu u nekoj aplikaciji (umrijet ću od dosade, ali želim čuti i biti uz tebe).
  2. koliko vremena ćeš to raditi – oduzmi si to od dnevnog limita – je li ti to okej, toliko vremena za tu aktivnost? I dodatak za stariju djecu i djecu koja nešto kreiraju i stvaraju pikselima –  je li tvoj cilj sagraditi / fotošopirati / urediti / napraviti crtić… – vremenski realan. Ako nije – idemo razlomiti na segmente, pa da onda nastaviš – sutra. Neiskusan klincac si zna zadati nerealne ciljeve, pa je onda tužan, frustriran, ljut… i sva ljepota rada i učenja – uzalud. Malo vodstva nikad nije ubilo nikoga. Ipak, vodstvo nije zapovijedanje – nego proces u kojem dijete samo za sebe donosi procjene i zaključke. Po cijenu da je u krivu. Više pitati – manje govoriti. Ali, ako mu ne date alate planiranja i razgovora i pregovaranja sa samim sobom što očekuje, što je optimalni rezultat, a što plan b – neće ih imati. Ovo je idealna prilika da dijete nauči pregovarati – prvo sa sobom, a onda i sa ostatkom svijeta.
  3. kako ćemo biti sigurni da ćeš nakon određenog vremena (ili ostvarenog cilja – ako ti je trebalo manje vremena) DOISTA ODLOŽITI UREĐAJ i što ćeš raditi nakon toga? Aplikacija koja će sama blokirati ekran? Dat ćeš mi uređaj? Nazvat ćeš me? Otići ćeš vani voziti se na biciklu? Poštenje i držanje do vlastite riječi je enormna vrlina – a da ne govorimo kako je fantastično kad imamo svakodnevnu praksu za jačanje ove vrline protiv vrlo snažnog i adiktivnog neprijatelja. Ako dijete posrne, nije kraj svijeta, ali neka je svjesno uspjeha, neuspjeha, izazova i neka razvija vlastite kapacitete i svoje načine nošenja sa odloženom gratifikacijom, razvojem dobrih navika… i suradnjom s drugima u ostvarenju ciljeva.

Disclaimer – ovaj tekst ne želi reći da dijete mora napraviti remek djelo i biti digitalno čudo od djeteta svaki put kad pali uređaj – ne mora! Nek se igra! Igra je super. I šalabazanje Internetom može biti super. I ćaskanje s prijateljima u Viber grupi. Važno je samo da je svjesno što čini, što želi, koje su mu granice (i jeste li zajedno dogovorili obiteljske granice) i da posvijesti svoje ciljeve – ako želi ugodno vrijeme, a igrica ga frustrira – gasi.

Ako želi osjetiti povezanost s prijateljima, a razgovor ide u nekom bully tonu – da jednostavno kaže: ovo mi se ne sviđa i ne želim u ovom sudjelovati.

Zato je važno unaprijed zacrtati očekivanja – od igrice, od izazova, od emocije koju želim. Pa kad stvari idu drugim smjerom da unutarnji pilot može spasiti stvar mudrim manevrom – i vratiti se u zonu sigurnosti i zacrtanih ciljeva. 

Dakle, želim da moji klinci budu SVOG DUHA & SVOG UREĐAJA GOSPODARI…

 

I NA KRAJU – ALI NE MANJE VAŽNO…

Riječima našeg pjesnika – okovi su krila da se lakše leti… Što jasnije granice postavimo djeci, to više kreativnost u vrdanju, učenju, hakiranju, programiranju, pregovaranju… djeca pokazuju. Tako da sam svjesna da je vrijedno što razvijam djetetov karakter, ali isto tako sam svjesna da je preveslavanje roditelja krucijalna životna vještina.

Postavite im granice i očekivanja i dali ste im okove, da lakše polete. Nazdravite sami sebi svaki put kad vas namagarče. Kad krenu ulaziti u terminal, mijenjati postavke ovoga i onoga, prespajati kabelom sve u kući što posjedujete, skinu aplikacije kojom šeraju Internet od jednog do drugog klipana koji ima zabranu iz Ivanovog do Markovog stana, na distanci od 500 m – znate da radite sjajan posao. Vaši klinci – uče.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s