Jeste li vi stalno na uređajima? i kako jedan te isti uređaj može poticati djetetov rast ili uništavati njegov napredak…. i timelapse kao dobra ideja… i kurikularna reforma

Ljudi u mojoj okolini znaju da volimo tehnike, gadgete, novotarije, robote. Da pišem ovaj blog, organiziram programčiće u kojima djeci dajemo augumented reality & robotiće & uređaje i čula sam par puta tezu koja se ponavlja:

  • Zar ste vi stalno na uređajima? Ne bojiš se da će to oštetiti tvoju djecu?

Začudilo me to pitanje – naravno da nismo stalno na uređajima, naravno da djeca nemaju dostup svemu, stalno. I ne bojim se da će mi uređaji oštetiti djecu. Zašto bi? moji klinci skladaju, crtaju, gledaju edukativne sadržaje, programiraju, tu i tamo poigraju Minecraft i druge igrice koje im zapnu za oko. Slikamo, inspiriramo se, putujemo svijetom kroz VR, Google Earth…

Razmišljala sam – odakle takvo apsurdno pitanje? 

I onda mi je sinulo. Možda i nije sinulo, nego sam čula pretužne priče o svemu tome – i povezala… Priče o djeci koja nenaspavana dolaze iz školi jer su “šupala” besmislice po Viberu cijele noći. O bullyingu. O beskonačnom “višenju na igricama”

I pitanje mi je postalo jasno. Previše puta smo vidjeli kako se tehnologija koristi – loše, razorno i beskorisno. Premalo puta smo vidjeli kako je tehnologija super – kada se koristi ispravno, produktivno i s ciljem razvoja osobe (ne moramo uvijek biti pametni, možemo se mi i dobro namijati i dobro razonoditi).

Znate kako izgleda prohibicija – kad se nešto proglasi izvorom lošega i zla, i onda se zabranjuje, a zapravo – cvjeta bez granica, konca i uz puno kriminala?

Takav je, nažalost, stav mnogih obitelji prema tehnici:

  • Vi, današnji klinci se u opće ne znate igrati kvoc kvoc kvoc kvoc… 

I klinci, kao u prohibiciji, umjesto da imaju integriranu tehnologiju kao pomagalo učenja, razvoja, kreativnosti, komunikacije koriste tehniku na najgori mogući način.

Ako roditelji  i škola ostave djecu samu s tehnologijom – jer niti sami ne znaju što sa svime time – djeca neće imati dobar uzor.

I TO JE PROBLEM!

To je toliko veliki problem – postoje potresna istraživanja o tome kako postojanje egalitarnih tehnologija, općeg pristupa tehnologiji, zapravo produbljuje edukativni, a kasnije i sociokonomski jaz!

Djeca iz viših slojeva koriste uređaje aktivno, dodajući svojem znaju i sposobnostima; djeca iz nižih socioekonomskih slojeva koriste uređaje na loš, pasivan način – i na taj način jedan te isti uređaj za jedne je način napretka – za druge – daljne stagnacije!

Niz istraživanja bavi se ovom temom – evo jedna knjiga o tome a za osnovni uvid pogledajte ovaj članak

While technology has often been hailed as the great equalizer of educational opportunity, a growing body of evidence indicates that in many cases, tech is actually having the opposite effect: it is increasing the gap between rich and poor, between whites and minorities, and between the school-ready and the less-prepared.

I odatle pitanje – a zar tvoja djeca stalno vise na uređajima… Jer se to prečesto da vidjeti.

Djeca na uređajima bez vodstva i bez nadzora.

Čini mi se ponekad kao da je taj loš način korištenja tehnologije postala slika, medijska reprezentacija onoga što tehnologija jest. I kad afirmativno pričaš o tehnologiji, u glavama mnogih, čak i nastavnika, stvori se ova slika:

Srećom, to nije jedini put! Ima super stvari koje možete raditi zajedno s djecom – naučiti nešto, pokazati im kako koristiti uređaj za stvaranje i iskoristiti priliku za opažati svijet oko sebe. O tome je ovaj blog. O dobroj strani tehnologije.

NA PRIMJER – TIME LAPSE SNIMANJE

Uređaji i tehnologija su tu da doprinesu kvaliteti života. Da nas nadahnu i povežu s drugima. Daju krila vašoj djeci i njihovim interesima. Ponude nove medije stvaranja.

Nekad je bila potrebna skupa oprema za fotografiranje, izradu glazbe… nekad je timelapse video bila prava umjetnost – danas je sve to tu, dostupno na dodir ekrana.

Moji su klinci sada u fazi time lapse snimanja, pogledajte

Za ovaj time lapse djeca su prvo smislila držač za mobitel kako bi im uređaj stajao na prozoru. Dosjetili su se – napunili plastičnu bocu sa pijeskom i utaknuti selfie stick, a nakon što su snimli pitamo se koja je to vrsta oblaka (ili googlamo ako ne znamo na pamet)… dodajemo neke likove, uređujemo… Igramo se i učimo.

E, i ne samo to. Za ovaj timelapse djeca su morala imati oko, opažati svijet, diviti se svijetu oko sebe… Zapaziti kretanje oblaka… Uređaj nije bio cilj. On je bio sredstvo komunikacije sa svijetom oko sebe.

Postoji niz aplikacija za time lapse snimanje, a djeci je to jako zanimljivo – pratiti zalazak sunca ili ponašanje njihovih ljubimaca.

Ali uvijek, ali uvijek sve polazi i dolazi do roditelja. Neće tehnologija ništa – sama po sebi. Ona je funkcija djetetove i obiteljske okoline. Ili šire – školske, društvene sredine. 

Dijete će se tehnologijom činiti ono što ga naučimo mi odrasli, oponašat će što vidi od nas i imat će koristi onoliko koliko ste spremni s njime uživati u svijetu u kojem živimo.

P.S. Tragedija obustavljene kurikularne reforme nekako je podtekst onoga što sam željela reći ovim postom. Ljudi koji su željeli uključiti digitalne kompetencije u obrazovanje svakog djeteta nisu dobili šansu.

I znate što je rezultat? Što će biti rezultat?

Jaz između djece čiji se roditelji, stjecajem okolnosti, bave tehnologijom i mogu ih popratiti i pomoći da prijeđu preko mosta potencijalnih opasnosti – i djeca čiji roditelji to nisu u mogućnosti raste iz dana u dan jer, znate, tehnologija i razvoj civilizacije nema tendenciju čekati obračune naše politike…

Pitam se kako pomoći djeci koja nemaju vodstvo roditelja – tu je Digitalna akademija, predivan program – ali na žalost, ekonomska je realnost takva da si ga može si svatko priuštiti. A možda i medijska svijest nije takva da ljudi znaju zašto je to za njihovu djecu bitno.

Očekivali smo od školskog sustava, našeg sustava, da adresira svako dijete i pruži mu put u budućnost i uspjeh… nismo to dočekali. I još čekamo.

Rado bih da što prije prestanemo zatvarati oči pred time da će smartphoni postati izvor zaostajanja, zlostavljanja i dubokog jaza nekompetencije i neznanja u rukama mnoge djece… 

Ne zato jer je tehnologija izvor zla. Nego jer je neodgovornost školskog sustava, politike i javnosti zla. Jer će pustiti da tolika djeca zaostanu i iskvare svoje umove, svoje interese i zapostave svoje talente u svijesti rastrzanoj igricama, glupim razgovorima i neprimjerenim sadržajem.

A sada idemo se primiti posla i raditi time lapse sa svojim klincima. Fast forward u neku sretniju budućnost.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s