Nedigitalno volontiranje za beskućnike – potpuno analogno, potpuno ljudski… moja priča

VOLONTIRATI ZA BESKUĆNIKE NA ILICI
Jučer smo mi iz MeetUp-a Pozitivna psihologija Zagreb – dođite dragi ljudi, pridružite se!) nas par, odlučili da lijepe stvari koje govorimo – doprinos, dobrota, služenje – ne ostane salonsko lupetanje. I tako smo Vlatka Bakran Buric volonterku organizacije Ulične svjetiljke (kraljicu, dobru vilu, anđela) zamolili da nam pruži šansu da volontiramo i doprinesemo nekoj korisnoj svrsi.
Oni pomažu beskućnicima tako da vode divan, divan, divan časopis Ulične svjetiljke  pun kvalitetnih priča i dobrog sadržaja u kojem rade, za koji pišu i koji prodaju beskućnici. Vrijedno štivo – i način da kroz pisanje, prodaju i rad na projektu beskućnici nađu svoj povratak u društvo. Da ne govorim – iskreno i pošteno – časopis je kudikamo bolje štivo od ma svega sa kisoka… vjerujte mi…
I evo kako je to jučerašnje volontiranje bilo – po dva volontera dobili su svog prodavača (osobu koja je možda beskućnik, ali u procesu resocijalizacije) i krenuli smo u šušur adventskog Zagreba širiti informaciju i osvijestiti ljude o beskućnišvu. Prodajom časopisa.
SASLUŠATI VOLONTERE JE VAŽNIJE NEGO DATI NOVAC (IAKO I NOVAC POMAŽE)
Košta 8 kn. Ali, nije u 8 kn stvar. Svatko od nas imao je za prodati 10 časopisa. I božemipromosti svi volonteri su mogli izvaditi 80 kn iz džepa, dati i otići na kobase. Ali, nije u tome stvar. Nije bila stvar u tome da ljudi koje smo zaustavljali na ulici samo DAJU novac. Stvar je u tome da čuju, osvijeste, da postanu dio društva koje skrbi.
Mnogi su ljudi prišli, znajući za projekt, kupili, dali i više novca i pohvalili nas. Posebno najmlađu volonterku, moju kćer.
15400908_10209912391660653_5592042074701216956_n
Ali, ljudi koji već nisu znali za priču nisu željeli zastati na moju molbu – samo minutu, molim vas, saslušajte me… odjurili su s izrazom lica koji je teško zaboraviti.
I taj dio, ne novac, ne ne-davanje… taj je dio onaj koji me najviše začudio. Zabolio. Tu sam se osjetila bliska beskućnicima i ljudima u teškim životnim okolnostima.
Hej, pa ja sam ljudsko biće i tražim tebe, ljudsko biće, da me saslušaš…samo – da me saslušaš… ne moraš ništa, hej, pa slobodni smo ljudi, kad čuješ moju priču – ili i moj zahtjev – možeš reći – ne. Ali, možeš mi dati lijepu riječ, osmijeh i nadu.
To može svatko. A ako ne može, onda smo stvari loše, jako, jako loše, kao ljudi i kao društvo. Volontiranje je lijek za spas zatrovanih srca. Probajte. Ne morate pitati svog liječnika, niti ljekarnika. Nema nuspojava. #samoljubav.
Advent je, svi pričamo o dobroti, svi pričamo o važnosti darivanja srca (a ne tog smeća iz dućana…)… Ali, u praksi…
Taj dio malo zapinje. U nekih. A u nekih radi besprijekorno!
VOLONTIRANJE UVIJEK LIJEČI VIŠE ONOGA TKO VOLONTIRA, NEGO ŠTO POMAŽE POTREBITIMA
Sretna sam da sam osjetila trenutak beskućništva. Promijenilo me ovo iskustvo. Ljudi su oko nas ulazili u dućane s nepreglednim hrpama smeća, kao zombiji i poklanjali pažnju svom tom smeću na rasprodaji, ali ljudskim bićima, koji stoje vani, na hladnoći – ne.
I ona sam shvatila… da živimo u iluziji da smo odvojeni. Da nismo svjesni da smo JEDNO. Jer, znate, gospođa koja me skoro odgurnula kad sam je zamolila da me minutu posluša, nije možda skužila da je dio niza bolnog odgurivanja koje ljudi čine jedni drugima – i da ono, svim bundama i autima i zlatnim karticama – dođe i do nje.
Onda kad njezina frendica nešto olaje o njoj (a boli to, boli), onda kad se sama, kao čovjek nađe pred zalupljenim vratima tuđeg srca i razumijevanja. I u bundi i na vrhu i kad ti daju nagradu možeš biti sam, o da, možeš biti neshvaćen, odbačen i možeš osjećati kako je svijet zatvoren za tebe… jer je… jer si ga zatvorio, svojim rukama. Svojim srcem…
Nekako, ili smo dio tog lanca dobrote, otvorenosti i ljubavi, ili smo dio zalupljivanja koje nas čini nesretnim. Nijedna naša bol nije izdvojena situacija (“kako ona meni može”…)… nego kultura zajednice. Taj krug u kojem sudjelujemo… ili preusmjeravamo u osmijeh, toleranciju i dušu čiste savjesti i radosti.
I tako razmišljam, zato je, možda Isus na svoju gozbu pozvao beskućnike i siromahe. Jer su bolje društvo. Jer su zabavni, topli i razumiju bitno. Jer ih krasi čistoća.
Čistoća od posjedovanja, oholosti, čistoća od iluzija. Ti ljudi su me se dojmili toliko da ću od sad posve drugačije ići po dućanima. Ako ne prijeđem potpuno na pijace i second shop OPG-ove – da mogu više darivati, još manje imati i još više biti – tu.
A onda nam je Vincek darivao svakome po kolač ili sladoled. To je bila kao biblijska gozba. Nikad slađeg kolača. I nikad toplijih riječi, želja i pogleda nego u našoj braći i sestrama beskućnicima. Ti ljudi su doista blagoslov za svih nas.
Eto. Vlatka Bakran Buric mene si dobila. A pozivam svih da probaju. Ovo je iskustvo bolje od cijelog ZG Adventa. Svim lampicama unatoč. Jer znate, one svijetle izvana, a ove, volonterske, iznutra. 🙂
1442165648
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s