Zašto se (ne) bojati budućnosti?

Počela sam pisati ovaj blog jer me rastuživao strah prema novim tehnologijama, budućnosti, neumitnom smjeru razvoja društva, ekonomije i načina života. I još više od toga – jaz generacija (naše, roditeljske) i dječje koji djecu ostavlja samima pred izazovima digitalnog svijeta. Kada svedemo sve kritike, otpore i sukobe na relaciji djeca – odrasli, mislim da je najmanji zajednički nazivnik – strah. Strah od nepoznatog, novog, strah za djecu… A znamo – jedino čega se treba bojati je strah.

Budućnost će postaviti na glavu – ako već nije – svijet koji poznajemo. Stvari su drugačije, brže, pametnije, lakše, imamo snažnije i pametnije mašine, bolju ekonomiju, povezanije ljude, smanjenje siromaštva – nego onda kad smo mi rasli.

Uz bolan disclaimer – sve se ovo ne odnosi na Hrvatsku.  Hrvatska se uporno konzervirala i zakonima, propisima, mentalitetom, balvanima pod noge školama, firmama i institucijama i – drastično zaostaje. Ako mjerite stvari gledajući iz Hrvatske, uzimate hrvatske okolnosti za reprezentativne i na temelju njih kreirate projekciju budućnosti – bojim se da slika izgleda prilično loše. Srećom, ta hrvatska slika je ujedno i irelevantna. Kao kad zapnete u slijepoj ulici. Priznamo da je slijepa i – polako u rikverc na cestu koja negdje vodi. Nažalost, ali tako je…

Zato sve što ovdje pišem uzima u obzir svijet koji je prihvatio izazov, koji je odlučio iskoračiti iz svoje učmalosti i junački se hrva sa novim modelima i obrazovanja, ekonomije, javne uprave. Sigurno nisu uvijek u pravu, i sigurno griješe. Ali, najviše griješi onaj koji i ne pokuša… Posebno ako znamo da živimo u doba ideja, inovacija i ono što je danas bilo uklesano u kamen, sutra može biti posve zamijenjeno nekom brutalno jednostavnom aplikacijom, modelom ili tehnologijom. Zato i nije bitno uklesavati u kamen – dovoljno je gledati oko sebe, biti otvoren, kritički misliti i hrabro ponuditi dovoljno-dobra-rješenja. 

KAKAV SVIJET SE SPREMA? GDJE ĆE NAŠA DJECA RADITI? HOĆE LI NAS UNIŠTITI TEHNOLOGIJA?

Sasvim sigurno se mijenja jako puno toga; od načina kako živimo, proizvodimo i komuniciramo; sigurno ćemo drugačije paliti svjetlo (ili će ono učiti o nama i paliti se samo temeljem svoje umjetne inteligencije), automobili će voziti sami, možda će nas operirati roboti (već to čine) – ali kako kaže Jeff Bezos – utemeljitelj Amazona – budućnost se predviđa temeljem onoga što se neće mijenjati:

– finu hranu ćemo uvijek trebati

– ljudi vole i žele stvarati

– želimo učiti, želimo čitati (pogledaj disclaimer, govorimo o globalnim trendovima, ne lokalnim)

– putovati – uvijek bila i uvijek će biti želja ljudi – sada ostvarivija nego ikad prije

– ljudi će željeti komunicirati s drugima

– ljubaznost, pristojnost, dobrota, ljubav su uvijek tražene

– svi trebaju asertivnost, svijest o sebi, vlastitim granicama

– uvijek ćemo trebati dom, struju, vodu, neko grijanje

– neku odjeću ćemo trebati i uvijek ćemo željeti izraziti se i modom, stilom i ljepotom

– trebat ćemo se šišati, tuširati, rezati nokte…

– kreveti, ormari, stolovi možda dobiju svoju vlastitu inteligenciju, počnu se sami čistiti ili sami slagati – ali u nekom obliku svakako ćemo ih trebati

Ako se koncentriramo na bitne stvari, nepromjenjive stvari, tada tehnologija koju koristimo, način na koji palimo tu struju ili način kako kupujemo knjige postaje alat, efemerno sredstvo ostvarenja vrijednog ljudskog cilja. 

Meni je fascinantna brzina kojom djeca shvate aplikacije, inovacija – tako da to “novo” nikada neće biti neki stvaran problem, doista. Pa vidite već po svojoj djeci. Malo edukacije, malo dobre volje, malo slobode da istražuju i sve bi trebalo biti u redu. 

S druge strane, učenje je uvijek na neki način kolektivno iskustvo – ne moramo znati sve iz prve ruke – ljudi pričaju, postoji neka pop-kulturna svijest koja probija iz svake pore medija, naših razgovora, filmova i znanje se prelijeva na nas samom činjenicom da smo dio zdrave, otvorene i fluidne kulture – ako želimo biti. I ako ne proklinjemo tehnologiju i novosti kao kakav poludjeli vrač, koji trgajući odjeću sa sebe i bacajući uroke na neke nove stvari predviđa instant-propast svijeta (ne sebe i svog suženog shvaćanja svijeta – nego svijeta samog… tako cilivizacije umiru).

Ako znamo da je tehnologija samo napredna lopata, a pravi fokus našeg rada, stvaranja i kreiranja one iste ljudske potrebe koje imamo od pamtivijeka stvari izgledaju puno manje zastrašujuće. 

ŠTO ĆE SE PROMIJENITI?

Puno će ljudi pronaći alternativni način života, jer novca je puno (preskočite Hrvatsku, mi smo zapeli u slijepoj ulici) potražnje sa svime i svačime je puno, i već sada imamo neviđena zanimanja – blogere, youtubere, ljude koji online rade za firme na drugom kraju svijeta, coacheve svega i svačega koji online uče ljude (to je zgodno – demokratizirati svijet i ponuditi ne samo znanja koja neka škola uvede – nego pustiti ljude da jedni drugima prenose ono znanje koji jedni imaju, a drugi žele)… Imamo ljude koji s ceste stvore nove kompanije koje postaju giganti… 

Blogeri razbijaju monolitnost i kontrolu informacija, pa klasični mediji slabe, dok mali mediji rastu, omogućavajući brži i točniji protok informacija među ljudima.

Razvija se ekonomija dijeljenja putem aplikacija – ja imam auto, ti si trebaš prijevoz, ti trebaš neku uslugu, ja sam spreman za neke novce je odraditi; ja imam stan, a ti želiš negdje boraviti tijekom putovanja… 

Zato možda klinci (ili čak već i mi) neće raditi 9-17, možda neće odabrati opciju “sigurnog zaposlenja” jer korporacije svojim tromim načinom upravljanja neće biti dovoljan izazov njihovoj inovativnoj kreativnosti, željom za većom slobodom rada i umijeća. I neka! 

O DANAŠNJEM VREMENU SANJAO JE SOKRAT

Cilj cijele ove tehnološke priče je osloboditi više resursa za život, dokolicu, stvaranje, voljene ljude. Uposliti tehnologiju da crnči, kako bismo mogli stvarati. Zapravo, težnje svih filozofa svijeta možda polako dobivaju mogućnost da se ostvare – u pravednijem društvu, društvu u kojem robot radi teške poslove, pa niti jedan čovjek više ne mora biti rob, najamni radnik ili besmisleni kotačić sustava. 

Ako to nije blizu ideje slobode, ne znam što jest. 

Jedina kvaka je da je za slobodu potrebna odgovornost i edukacija. Mi tehnologiju možemo iskoristiti da istrijebimo jedni druge i produbimo jaz. Uvijek je žitnica mogla biti mjesto solidarnosti ili pohlepe. To nemam nikakve veze jesu li ljudi žito brali rukama ili ga bere robot. Neće ga robot ni dijelit, ni pojest. Čovjek je taj koji će s žitom upravljati.

Ako o ičemu treba razmišljati, to nije tehnologija, nego vrednote, komunikacijske vještine i svijest o tome da je sreća uvijek u vezi sa drugima, zadovoljnom društvu, društvu obilja i solidarnosti. 

Svako naše dijete, svatko od nas dio je tkanja života i u rukama ima ogromnu moć – moć tehnologija koje koristimo su kao jeka koja stotinama puta ojačava i vraća naš rad, doprinos i utjecaj. 

Budućnost će, po mom mišljenju, ogoliti pitanje vlastite, osobne odgovornosti, moći da se zaumemo za svoje vrednote – ili utonemo u tupost, glupost i postanemo samo pasivni primači bljeskanja piksela. Za to nema nikakve potrebe. 

SNALAŽENJE U BUDUĆNOSTI JE STVAR EDUKACIJE

Zato  moderno školovanje ukida predmete, i koliko čujem – djeca će u nekim školama sama formirati svoje područje učenja. Promišljati. Zauzimati vlastiti stav, komunicirati. Jer samo će tako moći kreirati svoj posao, život i uspjeh ih paralizirajućeg mnošta mogućnosti. 

Jedini otpor tehnologiji i budućnosti izlazi iz tromosti, iz želje za nerazmišljanjem i ne učenjem. No, ako si ostao gladan u doba poljoprivrede ako si htio ležati do podneva, na jednak ćeš način ostati gladan ako u doba ideja i razmišljanja ne kultiviraš ideje i razmišljanje. I to je puka činjenica života protiv koje, čini mi se, puno ljudi pokušava izboriti pravo na inerciju (neće ići… ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se… drevne mudrosti uvijek imaju pravo). 

Ono što je dobro – nije tako teško misliti, nije uopće teško se educirati i nije teško probati. Sve nam je na dlanu – traži od nas da učimo, ali podastrte su nam milijarde edukativnih stranica; više nego što trebamo, što ćemo ikad trebati. Živimo u dobu edukacijskog izobilja. 

Čitamo nekad o šegrtima i učenicima velikana koji su prevaljivali milje, gladovali ili crnčili za učitelja u razmjenu za samo malo znanja. Danas – upalite računalo i studirajte besplatno, učite s Harvarda, Yallea, Stanforda; ili učite od malo poznatih, ali fantastičnih stručnjaka. Skuhajte čaj, sjednite i učite, bez torture, studeni, gladi ili cjelodnevnog crnčenja da zaradite svoje znanje. Mislimo o tome na trenutak…

JER DJECA STANUJU U KUĆI OD SUTRA

Pomoći ćemo tako da njegujemo njihove ideje, kreativnost, kritičko mišljenje, slobodu, iskrenost, optimizam. Ostalo će život odraditi sam. Kao vrtlar, zasadite dobro sjeme, zalijte tu i tamo, počupajte korov, a zatim se opustite. Procvast će kad dođe vrijeme.

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čeznje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

Jer ona imaju vlastite misli.

Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,

Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne mozete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Khalil Gibran

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s