#onokad prihvatiš mogućnost futurističke apokalipse

Potpuno sam razdragana mogućnostima tehnologije, i ako mene pitate, sve to što mi danas imamo i gradimo je Sokrat želio, a Aristotel sanjao. Vrijeme oslobođeno kulačkoga rada, blagostanje u kojem preostaje da se stvara, misli i izvuče cijeli svijet iz ralja bijede, neznanja i gluposti.

Tehnologija je samo alat u rukama čovjeka i njegova upotreba ovisi o kvaliteti tog čovjeka i to je sve. Je li bolje proširiti dobru vijest na dvije osobe ili dva milijuna osoba? Pa na dva milijuna. Je li bolje da samo jedno dijete na 100 000 djece može studirati na prestižnom fakultetu, ili je bolje da svako dijete može učiti preko online tečajeva na prestižnim fakultetima? Je li bolje da roboti razminiravaju ili da ljudi razminiravaju? Je li bolje da razvijemo nove lijekove ili je bolje da oboljeli umiru u mukama? I tako dalje i tako dalje. I nisam se dala, optimizam na najjače.

No, zadnjih dana shvaćam kako nas je razvoj tehnologije zatekao nespremne. Bezbrižne. Onako, kao đake ponavljače, one precool da uče, udribrigunaveselje, onako kao seks bez zaštite u srednjoj školi i što-sa-bebom-sad, na taj način (i na onaj način – “nisam učio, dobijem jedan, stoga je profesor kreten i život općenito totalno nefer prema meni”…

Nema to veze sa tehnologijom, nego sa nama, ljudima koji jesmo kakvi jesmo, a ne znam što smo takvi. Zašto smo nepromišljeni, zašto nam je teško misliti, sagledavati stvari, zašto nam je filozofija stranija od toga što je tamo neka guzata Kim iz Amerike jela i gdje je hodala kupiti komad robe?!

I čitam kako nas AI, ali prava umjetna inteligencija, pametnija od nas, sa sposobnošću da uči i usavršava sebe i nadmaši nas, čeka iza ugla za kojih 10 godina. Kad nam klinci uđu u tržište rada… Ili 20, svejedno. A nije potrebno biti genij da vidimo kako klasična ekonomija, radna mjesta nestaju. Ja, recimo, planiram izumiti samozašarafljivajući se šraf, ako me razumijete. Sin se sprda iz mene, ali ja vjerujem da je to budućnost. Neka tehnologija poluživog šrafa koji će eliminirati potrebu za bušilicom. Upravljat će se mobilnom aplikacijom, a kako drugačije. I tako će biti sve. Kuhanje, čišćenje, računanje, roboti-odvjetnici (makar, ti u Hrvatskoj neće uspjet, ali to je druga tema), kirurzi, samovozeća vozila…

I onda shvatim kako je dio društva u ekstazi i razumije, dio u strahu, a dio društva se vlada kao onaj teenager koji će odgađati učenje do popravnog, a onda plakati nastavniku da mora proći jer će ga tata ubiti. Radna mjesta su ugrožena. Radna mjesta današnjice. Poimanje stvarnosti je potpuno zastarjelo. Tranzicija se događa, ma koliko ekipa protestirala. Sve se seli digitalno, štogod može. A dio društva se oglušuje, dio društva se protivi (što je jednako smisleno kao pobuna protiv kotača, vlaka ili kišobrana), a svi skupa nismo uložili ništa u filozofiju, humanistiku, u razvoj osoba i ljudskosti u nama kojom bismo uzeli plug tehnološkog razvoja i usmjerili ga u ostvarenje raja na zemlji za svih.

Moje / tvoje je kategorija koja se jako promijenila ekonomijskom dijeljenja, Internetom, dostupnosti informacijama i iluzija je da je bitno da je meni i mojim klincima dobro. Sve sam svjesnija da ako ne napregnemo um i srca da smo na rubu apokalipse, točno onako kako su umjetnici, vječni vizionari, predviđali u katastrofičnim filmovima.

Činjenica da se nešto može ne znači, nažalost, da će se to i napraviti. Recimo, imaš pun špajz brašna, šećera i kakaoa, i nekoliko jaja u frižideru. To je potencijalni kolač i dogodit će se samo ako ga dogodi nečija aktivnost. Ili barem aktivacija robota koji pravi kolače.

Po prvi puta gledam nemoćno kako klizimo tamo gdje ne bismo smjeli. U polje bez filozofije, bez naglog razvoja empatije, socijalne i emotivne inteligencije. I pitam se gdje i kako i kome i s kim… Kako probuditi ljude, one iz Sokratove špilje, kako pokazati svjetlost, kako misliti zajedno i ostaviti se ćorava posla…

Ne znam.

Nekad davno studirala sam književnost jer sam vjerovala da je to alat koji će mi pomoći u mojoj želji da služim Dobru. I krenula sam putem humanističkog stručnjaka, no kad je to zaglavilo u nekom ćošku i kad nisam vidjela most između onoga što se budilo u blogovima, u Internetu, u ekonomiji dijeljenja, u tehnološkoj revoluciji i onoga čime sam se trebala baviti kao profesionalni stručnjak humanist, rekoh, nije ovo za mene…

Nakon odiseje po morima ekonomije, modernosti, tehnologije, sa istom ljubavlju za sve to kao uvijek, ja ponovno mislim da je odgovor upravo književnost. Priča. Narativ. Svaka zajednica ima svoju priču. Svoj Mit. Svog Odiseja. Svoje Počelo. Svoje kako je Heroj pobijedio zlo i kako je postavio temelje onoga što znamo kao “mi”, kao naša zajednica.

Bez priče ne postoji sadašnjost, ne postoji budućnost i ne postoji zajednica. I hitno trebamo jednu novu priču. Priču koja će ugrijati srca, motivirati ljude i okaniti se budalaština, podjela i polarizacija. Nema njih i nas. Svi smo mi istog tkiva, sigurne ceste trebaju svačijoj djeci i sretni ćemo biti kad sva djeca budu sita, obučena i obrazovana.

Samo, sve sam svjesnija da se neće dogoditi ništa ako mi ne pokrenemo. Da su izgledi da mrak zavlada nekako pola – pola. Ili sam samo prvi put suočena sa mišlju o apokalipsi, jer sam bila preoduševljena time što se sve može s alatima koje razvijamo… zaboravljajući da je važnije od toga što se može da li se doista želi okaniti parcijalnih priča i uprijeti da ostavimo u baštinu nešto vrijedno, lijepo i pametno… važnije od toga da li se može je da li se hoće. Danas nisam sigurna…

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s