Pošteno i kaotično

Nisam dugo pisala na blogu. Blokirala sam si računalo productivity aplikacijama, jer sam nešto istraživala. Pa sam birala novo. I uzela vrijeme. Izabrala najrobusnije računalo koje sam smatrala da mi je dovoljno. Otkazala mu je baterija nakon 24 sata upotrebe, pa ga reklamirala, pa mu nisam dovoljno vjerovala. I tako. To je potpuno druga tema. Poslovno imam nekih vijesti, ali nije vrijeme da se s time ide van (stay tuned). Pisala sam roman. Uživala sam u svojoj digitalnoj obitelji. Uživala sam u introvertskoj tišini u kavama sa samom sobom (i smartphoneom) u mojim omiljenim bijegovima iz rutine.

No, najviše od svega, zbunjena sam. Toliko zbunjena da zadnjih par mjeseci pišem tekstove koji su i meni samoj zagonetka. Ali, pokazalo se da tekstovi s kojima imam najviše problema poluče najviše razumijevanja. Tekstovi koje doživljavam kao najintimnije redovno postanu najshvaćenijima. Zato sam odlučila pisati tekst nad kojim visi stotine upitnika i koji, zapravo, živi u zbunjenosti. I nema nikakve ambicije osim da služi istini ovog trenutka.

KAD SE MIJENJA MEMA, MIJENJA SE I ZNAČENJE

Znate ono kad se ganjaju neke riječi jer nešto loše znače? Ronim zadnje vrijeme po najdubljim slojevima kulturalnih studija, teorija, diskursa, lingvistike do kojih sam došla tijekom svih ovih godina života & edukacije jer se pokušavam pošteno izboriti sa svime što se događa oko nas. Ne ono, sunce, ljudi,  ljubav, svakodnevica (to je super i uvijek će biti super), nego AI postaje inteligentnija od ljudi i uči sama, roboti briju neki svoj jezik, klinci će nam ući u svijet rada u trenutku kad svijet potpuno promijeni svoje lice i to… I ne mogu objašnjavati ovo sa riječima, konceptima, paradigmama, strukturalnim antropologijama, Foucaultom jer u ovom trenutku više niti sama ne znam odakle vučem kategorijalni aparat s kojim se borim da se snađem. Čekam da naletim na nešto što će mi služiti više od svega što za sada imam, pa možda postanem suvislija.

No, ovaj tekst je o pojmu “komercijalan”.

Ovo je moj blog i odlučila sam da on nikad neće primati sponozre, reklame, oglase i da će to uvijek tako biti zato da mogu pisati ovakve postove, bez poante, smisla i pritiska, pa čak i bez ikakvog obzira na čitanost. Boli me briga, da pravo kažem. Lovim samo čitatelje koji su ovdje jer žele, jer smo bliski, jer ima smisla… jer. Jer mi mogu pomoći, i ja njima. Ništa više od toga.

Dakle, nekad se dijelilo projekte i dopuštalo / branilo nečemu da bude negdje tipa edukativni sustav jer živi u dihotomiju komercijalnog / nekomercijalnog (iako je to toliko ideologizirano i besmisleno, ali ne mogu.. ne još jedan tekst sa trideset i dvije digresije, ne danas). Danas, recimo, imamo edukacijske tehnologije, imamo robotsko doba, imamo AI, toliko dinamično da je pitanje može li nešto biti baš toliko nekomercijalno, odnosno što je komercijalno u doba crowdfundinga.

Meni više nije bitno je li nešto komercijalno, jer, zapravo, sve platforme koje su mi zanimljive (LittleBits, WonderWorkshop, Imagination Playground, BitsBox, MusicMaker i tako unedogled) nastale su strašću nekih novih klinaca i naplaćuju se jer i ti ljudi moraju jesti, a vrijednost koju daju klincima daleko nadmašuje fizičku cijenu njihove cijene u novcima. I niti su mogle nastatati iz profiterskih pobuda niti su nastale. A dodatni moment – neko novo doba je skužilo novac kao rastući resurs i ono, polako postaje nevažan, ali to je opet trideset i treća digresija koju ovaj put stvarno ne želim.

Bez tih platformi, a slobodno dodajte i platformu LEGO, sa svojim Mindstormom i bilo koji pametni telefon na kojem dijete uči, i software tipa Windows (koji plaćate), bilo bi fakat teško odgojiti djecu za svijet koji nadolazi. Ili barem meni. Meni je sve to bitno.

Meni je nebitno to da su “komercijalne” organizacije, ili što već. Mnoge od njih imaju posebne uvjete za škole, za udruge, za edukacijske djelatnosti i adresiraju segment tradicionalno nekomercijalnih djelatnosti, naravno, jer žive u nekom drugom svijetu u odnosu na “just business”, ali moraju biti u “just business” jer ti tobože društvenokorisni nonprofiti bi prije zakopali cilizaciju u propasti nego skontali o čemu ti ljudi pričaju. Idemo level up – telekomi, prodavači hardwarea na kojima se vrte sve te apps za edukaciju djece, moderni modularni parkovi… sve to skupa nadilazi ono što bismo tradicionalno nazvali “komercijalnim” u onom nekom marksističkom ili klasičnom ili kakvom već smislu (fakat ne znam, ali znam da su prije godina i godina ganjali te neke komercijalne vs. nekomercijalne aktivnosti, u npr. školama a danas ja više ne vjerujem da ta dihotomija može postojati).

Jednostavno, moderna ekonomija, društvo, zajednica više ne mogu operirati sa pojmovima iz nekih prošlih vremena. Not aplicable. I toliko toga nije aplicable, ali obećala sam si. Jedna zbunjenost po tekstu je dovoljna za večeras.

POANTA U TEKSTU BEZ IKAKVE POANTE

Rekla bih, sričući putem ono što me zadnjih dana preokupira, da čisto “komercijalno”, dakle, bez misije&vizije, bez prave poante, bez ikakvog dubljeg smisla, dolazi u vremenu kad se mema stabilizirala, kad je znanje nakupljeno tektonskim poremetnjama, kad su Amerike otkrivene, i kad u prve linije osvajanja teritorija, umjesto avanturista, entuzijasta i edukatora stižu praktični ljudi u potrazi za materijalnim dobrima, za njima profiteri, a iza njih kokšari i propaliteti. Iza svih njih nastaju institucije i vlada i politički sistem. Nota bene.

Prava vrijednost, prva vrijednost, najveća vrijednost nastaje u rukama vizionara i u ovom trenutku je potpuno nebitna dihotomija komercijalno / nekomercijalno. Jer često je to tobože nonprofit nekomercijalno toliko zastarjelo i boguzaplakat da bih ja radije da netko ima ekstraprofit (ostavimo još jednu besmislenu digresiju za neki drugi dan) nego da je nekomercijalan (tobože, a zapravo mlati više love od brutalno tržišnih Wonderworkshop robota, barem u tome nekom omjeru uloženog i dobivenog smislu).

LEGO je dobar primjer. Za pravim LEGOm, za koje nas boli briga je li komercijalan ili nekomercijalan, ali koji je super, snažan, uvijek se slaže i sliježe jedan na drugi, koji surađuje na razvoju edukacijskih sadržaja svojim setovima… za tim LEGOm ide cijela vojska oponaštelja koji nude privid, ali ne i supstancu. Koji idu samo i samo za lovom, jer svoje ideje nemaju. E, o tome pričam.

I rado bih da konačno rekonceptualiziramo ono što danas smatramo trgovinama igračaka. Jer igračke kakve znamo više nemaju smisla. Nikakvog. Ima smisla priroda i cijeli taj comeback (to je trideset i četvrta digresija kojom se danas ne želim baviti) i imaju smisla te moderne igračke / edukacijske tehnologije / roboti, i neki novi dućani / igraonice / učionice. Ali, to je sad neka trideset i pet digresija u mom oblaku digresija, i njom se ne želim baviti.

Želim se baviti zadnjom poantom – pioniri svega ovoga trebaju raditi skupa. Telekom mora susresti app za učenje programiranja, robotića koji se programira na tabletu i uči dijete programirati mora susresti tvrtka koja proizvodi tablete / prodaje i svi oni skupa moraju sresti nastavnike, neke maker spaceove, slične nekakvim udrugama / našim djecama / ćelijama iz nekih prošlih vremena – ali i drugačijima od njih – jer ja ću prije nažuljati ruke radeći kao zmaj u “komercijalnom”, pa donirati svoju lovu – nego se za*****ti da prostite sa besmislom propisa idiotizama i neprilagođenih zakonskih okvira – i totalno nisam jedina, a nisu niti svi ti edukatori koji su nažuljali ruke crowdfunding kampanjama jer ih škole ne bi htjele (jer bi ih škole iscipelarile). Želimo sresti budućnost u srcima djece na najbolji mogući način. Jer ćemo trebati stručnjake nekih novih dimenzija, jer želimo sresti djecu u jezgri njihovog vremena. Komercijalno, nekomercijalno, potato, potato.

Sanjam. Sanjati nije zabranjeno. A i razmišljanje je barem dobro protiv Alzehemera, pa eto. S vremenom mi se apetiti djelovanja smanjuju jer znam za efekt leptirova krila. I nadam se da ideje biraju ljude kroz koje će se realizirati.  Kako Elizabeth Gilbert kaže, a ja se slažem, ideje traže svoje ljude, kao grom – traže najkraći put, i najvodljiviji put. Ne moram biti ja. Možda i bolje da nisam ja. Ideje znaju bolje. Ja sam tu, ideje biraju. Moje je da budem raspoloživa. Ništa više od toga.

Četrdeseta digresija ovog teksta bila bi o neverbalnoj komunikaciji, o nekim dubokim uvidima vezanim uz psihologiju, duhovnost i svašta nešto, i ukratko, svi smo mi jedno, i stvari se događaju svojim nekim tijekom, mi smo glina u rukama kompetancije života.

Dogodilo se u zadnje vrijeme da sam shvatila kako naše djelovanje, iskreno, usmjereno i pošteno uvijek ima nekog nevjerovatnog smisla, i tako. Moje je da napišem po učenju Muze, i pustim, ovako zbunjeno u svijet, u zagrljaj zakona leptirovih krila.

Stoga evo. Meni je dan jedan mali dio puzzle. Neka ide u svijet, tražeći drugi dio puzzle dok ne stvorimo. Jednu malenu sliku. Kao onu, koju slažu naša djeca. S toliko radosti. A svi znamo da su klinci naši duhovni učitelji. Tu i sada. Tu i sada.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s